Olgine recenzije

Nisam sklona tvrdnji: „Što je suđeno, nije izgubljeno“, ali ipak nevoljko priznajem, da se ponekad događaji nižu poput karika i da susret s nekim od njih najavljuje pojavu sličnog…
Moj prvi susret sa slikarom Silvanom Omerzuom (1955.) bila je izložba u jednoj ljubljanskoj galeriji, pa sam zaključila da znam što mogu očekivati od njegovih predstava

U svim životnim fazama možemo primiti nove spoznaje, no zbog „otvorenosti“, najpodatnije je dječje doba. Oni koji pomoću kazališta ili knjiga žele djecu podučiti životnim vrijednostima, moraju se ozbiljno potruditi, jer su mališani pronicljivi i bez zadrške su spremni „kazniti“ svakoga tko ih pokušava „prevariti“.

U zadnjih nekoliko sezona vapim za veselim (duhovitim i smislenim) kazališnim komadima kako bih se bar na kratko „izolirala“ od nedaća koje su „navalile“ na sve nas. Mada ne vjerujem da kazališni čelni ljudi „osluškuju“ kritičare, početak sezone 2022./2023. obilježen je komedijama

Vrijeme neumitno odnosi ljude ali zna biti milostivo prema sjećanjima, pa se na nekim davnim temeljima ponekada mogu sagraditi novi snovi i nova ludila.

Spoj kazališne poetike i klaunovskog umijeća stvara izvedbenu formu u kojoj dominira fizički ( ne plesni) teatar u funkciji pričanja priče

Volim i poštujem koncepciju zagrebačke HDD galerije/ Hrvatsko dizajnersko društvo jer se u njoj podjednako njeguje baština i promoviraju suvremena dizajnerska imena.

Likovi iz brojnih Shakespearovih djela vremenom su napustili svoje literarno stanište (a imali su za to preko četiri stoljeća) da bi se uključili u svakodnevicu

Mada se gradić Pučišća na otoku Braču diči klesarskom tradicijom (i obližnjim kamenolomom) dva velika hrvatska kipara koja su u njemu rođena – Branislav Dešković (1883.-1939.) i Valerije Michieli (1922.-1981.) – nisu bili skloni radu u kamenu.

Dramaturginja i redateljica Olja Lozica (1982.) svojim dramskim tekstovima nastoji „sneveseliti“ kazališnu publiku baveći se nelagodnim temama vezanim uz pojedinca i obitelj.

Povremeno saznajemo kako je jedno ljudsko biće zatočilo drugo ljudsko biće prisiljavajući ga na mukotrpni rad ili ponižavajuće uvjete života i spomenutu situaciju spontano nazivamo „ropstvom“.

Postav Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu (nekadašnje Moderne galerije) „skutrio“ se na drugom katu dok prvi kat služi za tematske izložbe koje su često vezane uz umjetnine iz fundusa pa se tako djelomično „popunjavaju“ praznine spomenutog postava.

Čitam puno i čitam svašta (razne književne vrste) ali mi ipak izmaknu neki „drugačiji“ pisci poput recimo Pavla Svirca kojeg možemo zvati i Željko Špoljar (1975.), jer svoje novinske tekstove i knjige objavljuje potpisujući se s oba imena (ne istovremeno, dakako).